Kada roditelji prvi put čuju za neurofeedback, često se pitaju može li ova metoda biti korisna i djetetu u spektru autizma. Na to pitanje nije moguće dati jednak odgovor za svako dijete jer autizam obuhvaća različite razvojne profile, potrebe, snage i svakodnevne izazove.
Autizam je neurorazvojno stanje koje može utjecati na način na koji osoba komunicira, uspostavlja odnose, obrađuje osjetilne podražaje, prilagođava se promjenama i regulira vlastite emocije i ponašanje. Kod neke djece izraženije su teškoće u komunikaciji i socijalnim odnosima, dok se kod druge više uočavaju osjetljivost na zvukove, dodire ili promjene, potreba za predvidljivošću, teškoće pažnje, impulzivnost ili intenzivne emocionalne reakcije. Istodobno, djeca iz spektra mogu pokazivati brojne snage, poput dobre usmjerenosti na detalje, izraženih interesa, upornosti, kreativnosti ili posebnih sposobnosti u pojedinim područjima.
Zato je korisnije krenuti od konkretnog djeteta i zapitati se u kojim područjima ono treba podršku i može li neurofeedback tome pridonijeti.
Što pokazuju dosadašnja istraživanja?
Dosadašnja istraživanja neurofeedbacka kod osoba u spektru autizma najčešće su bila usmjerena na pažnju, pamćenje, izvršne funkcije, samoregulaciju i pojedine aspekte ponašanja.
Sustavni pregled istraživanja objavljen 2025. godine obuhvatio je 12 studija, pri čemu su u većini zabilježene pozitivne promjene u barem jednom od promatranih područja kognitivnog funkcioniranja.
Podrška prilagođena djetetu
Prije početka neurofeedback treninga važno je odrediti konkretne, ostvarive i djetetu značajne ciljeve. Pritom se ne polazi samo od dijagnoze, nego prije svega od djetetovih potreba i svakodnevnih situacija u kojima mu je potrebna dodatna podrška.
Ovisno o individualnoj procjeni, ciljevi se mogu odnositi na:
- lakše održavanje pažnje tijekom aktivnosti
- stabilniju regulaciju budnosti i pobuđenosti
- lakše nošenje s intenzivnim emocionalnim reakcijama
- lakše umirivanje nakon preopterećenja
- stabilnije sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima i obvezama
Promjene je važno pratiti ne samo kroz pokazatelje zabilježene tijekom treninga nego i u djetetovu svakodnevnom životu, kod kuće, u vrtiću ili školi te u odnosima s drugima. Pri planiranju treninga potrebno je voditi računa o djetetovim senzornim potrebama, tome koliko ugodno podnosi senzore te može li sudjelovati u strukturiranoj aktivnosti. Način rada pritom se prilagođava njegovim mogućnostima i tempu.
Neurofeedback je najbolje promatrati kao jedan od mogućih dodatnih oblika podrške. On ne zamjenjuje logopedsku, edukacijsko-rehabilitacijsku, psihološku, medicinsku ili drugu podršku koja je djetetu potrebna.
Odluka o uključivanju u trening trebala bi se temeljiti na individualnoj procjeni, jasno postavljenim ciljevima, realnim očekivanjima i redovitom praćenju promjena.